Pred tri dana sa 79 glasova za, 48 protiv i jednim suzdržanim izglasao novi Zakon o vatrogastvu, prema kojem Hrvatska vatrogasna zajednica (HVZ) od 1. siječnja 2020. postaje središnji državni ured za vatrogastvo.

Prijepori vezani uz brojne elemente zakonskog prijedloga bili su poprilično žustri, prije svega među vatrogascima, a manjim dijelom među političarima u saborskim klupama. Poprilično otužno bilo je gledati 6-7 saborskih zastupnika, čije su rasprave u gotovo praznoj dvorani parlamenta imale širok spektar – od glume Don Quijota u obrani svekolikog vatrogastva, po instrukcijama napisanim od strane pojedinih vatrogasno-političkih frakcija, do samohvale onih koji su svima morali obznaniti kako i oni nose visoko zvanje u vatrogastvu (što je svakako pohvalno). No, svi smo znali konačan ishod, poznavajući odnos snaga u Saboru. Ono što svakako ponajviše iritira zainteresiranu publiku, a to je zapravo svekoliko hrvatsko vatrogastvo, postupak je koji je prethodio slanju zakonskog prijedloga na klupe saborskih zastupnika. Procedura je od samog početka bila sve samo ne idealna. Ustrojavanje međuresornog stručnog tijela u samom je začetku potvrdilo onu staru – ako želiš da se nešto ne riješi, ustroji komisiju. Skup više ili manje relevantnih stručnjaka imao je nekoliko inačica zakonskog prijedloga i mnogo – figa u džepu. Stoga i ne čudi finale priče – upućivanje zakonskog prijedloga u Sabor po hitnoj proceduri, uz pregršt nomotehničkih pogrešaka i skoro 700 primjedaba s terena, među kojima i velikog broja onih koje su strukovno vrlo utemeljene, no kasnije bez puno promišljanja odbačene. Je li moglo drugačije? Bilo bi jako  lijepo, no teško je to očekivati uz utjecaje i pritiske s mnogih strana.

Kada pogledamo koliko je nacionalni vatrogasni korpus u posljednje vrijeme razjedinjen (pokušajte postrojiti predstavnike vatrogasnih organizacija iz cijele zemlje na bilo kakvom događanju, zatim pogledajte taj spektar odora i obrazaca ponašanja – sve će vam biti jasno), jasno je kako je bilo posljednje vrijeme da se nešto poduzme – odozgo. A taj pojam “odozgo” u posljednjih je nekoliko godina vrlo relativan. To “odozgo” ponekad se odnosilo na vatrogasnu organizaciju više razine, ponekad na bivši “DUZS”, ponekad na političara na određenoj razini vlasti, a ponekad na nekog drugog tko “zna ljude”. Stoga svakako valja pohvaliti novi status Hrvatske vatrogasne zajednice, kao središnjeg državnog ureda za vatrogastvo. Da, u  njezinom vođenju veliku će ulogu imati politika. S time se ne može i neće se pomiriti veliki dio vatrogastva, no je li dosad bilo drugačije?
Pokušajmo pronaći nekog čelnika Hrvatske vatrogasne zajednice (možemo tu dodati i bivšu Državnu upravu za zaštitu i spašavanje te druge srodne institucije) koji je na dužnost došao isključivo zahvaljujući svojoj stručnoj karijeri, bogatom stručnom “ci-vi-ju” i činjenici da je krenuo iz tamo nekog nepoznatog djelića Lijepe Naše, pa došao na tron najmasovnijeg organiziranog dijela civilnog društva u nas. Nemojte se puno truditi, toga praktično nema. Ako se takav kandidat i pojavio, politička mašinerija odradila je ono u čemu je najbolja. Da je odnos između uvjeta za imenovanje Glavnog vatrogasnog zapovjednika RH i njemu podređenih zapovjednika po novom zakonu u najmanju ruku stručno nekorektan, pjevaju već i ptice na grani. No, određeni kompromisi doveli su do tog novog rješenja, stoga živi bili, pa vidjeli. Nadajmo se da ovakvim pristupom na čelo vatrogastva neće doći neki “počasni viši vatrogasni časnik”, iznimno zaslužan za dva kvadrata asfalta pred vlastitim vatrogasnim spremištem.

Sjećamo li se kako je donesen Zakon o vatrogastvu krajem 1999. godine? Nije bilo e-savjetovanja. Tada ono još nije ni postojalo, stoga je bilo kakvu mogućnost utjecaja na donošenje zakona imalo doista malo osoba. Svjesni smo činjenice da taj zakon i nije bio toliko loš, no neki njegovi elementi nisu se poštivali jednoobrazno na području cijele zemlje, u različite izgovore poput onog iz sfere turizma – “zemlja s pregršt različitosti”. Nije nam baš jasno zašto takav slogan nije prolazio u mnogim drugim zemljama u kojima je vatrogastvo prije svega djelatnost s egzaktnim tehničkim obilježjima. No, kod nas su pojedine nakaradne ideje u vatrogastvu prolazile “ispod radara” inspektorata vatrogastva i nadležnih vatrogasnih dužnosnika viših razina. Zašto? Zato jer kod nas još ne postoji sustav poštivanja objektivne odgovornosti, u kojem korektno obnašanje svoje dužnosti u vatrogastvu, što uključuje konstruktivnu kritiku i davanje jasnih strukovnih smjernica, ne uzrokuje pozivanje “baba i stričeva” i prijetnje gubitkom “fotelje”, već djelovanje i konstantan razvoj vatrogastva u ispravnom smjeru.
Razgovarajući s mnogim visokim vatrogasnim dužnosnicima tijekom e-savjetovanja, ova konstatacija je itekako potvrđena. “Daj napiši…”, no nemoj reći otkud ti materijal. Nisam napisao nijedan komentar – napisali su ga “mali vatrogasci”, pod punim imenom i prezimenom. A ovi “visoki” kolege s početka odjeljka jesu digli svoj glas – birajući jelovnik nakon neke od ključnih tematskih sjednica. “Kako je dobro kad si na vlasti, jer vlasta je bogata i vlasta te časti…”, spjevao je odavno Pips, Chips & Videoclips.

Ravnomjerno financiranje vatrogastva od iznimnog je značaja za našu djelatnost. Ljudski život i imovina moraju biti jednako tretirani od strane države, bez obzira gdje određeni porezni obveznik živio. Dosad je bilo sve samo ne tako. Oni koji žive u nekom seocetu “Bogu iza nogu”, s lokalnim DVD-om starijim od najstarijeg mještanina, davali su svoj skroman godišnji financijski doprinos kao zahvalu za zidni kalendar svojih “devedejaca”, u nadi da će njihovi vatrogasci pronaći čarobni recept za nabavu skupe nove opreme. Istovremeno, kolege vatrogasci u urbanim sredinama zbog zakonom osiguranih uvjeta često nisu ni “dekonzervirali” dio svoje opreme, već su za koju godinu istu donirali svojim kolegama u manjim sredinama, odnosno onima koji su pronašli “štelu”.
Hoće li novi zakon doista uvesti ravnomjernu financijsku potporu vatrogasnim organizacijama, posebno onima o čijoj operativnoj spremnosti ovise ljudski životi i imovina? Nadamo se da nećemo ponovno imati brojna nejasna mjerila za raspodjelu financija, krojena prema subjektivnim kriterijima kolega sa snažnijim mišićima i poznatijim političarima uz sebe.

U “promotivnim” aktivnostima vezanim uz novi zakon, često je isticano kako će se popraviti status dobrovoljnih vatrogasaca. Jedan kolega u svojem je osvrtu tijekom e-savjetovanja predlagao da se poslodavci koji zapošljavaju dobrovoljne vatrogasce dodatno podupiru od strane države, po uzoru na mnoge zapadnoeuropske zemlje u kojima imamo takve primjere. Na žalost, koliko god iščitavali novi Zakon o vatrogastvu, takav strateški pomak ne može se iščitati. Država se na žalost nije uključila u osiguravanje određenih poreznih olakšica ili drugog sustava poticaja tvrtkama koje ne rade probleme dobrovoljcima nakon što iznenada moraju napustiti svoje radno mjesto i sačuvati nečiji ljudski život ili spriječiti novi socijalni problem u vlastitoj lokalnoj sredini. Jasno, političari će reći kako takve stvari počivaju na odlukama lokalne samouprave. No, živimo gdje živimo, stoga nemojmo zakapati glavu u pijesak i očekivati da će “već nekako biti”. Veliki odljev radno sposobnog stanovništva u inozemstvo, kao i promjene u sustavu vrijednosti društvene zajednice predstavljaju “bijelu kugu” u sustavu vatrogastva. Imamo li uopće alternative? U materijalističkom društvu ususret kojem na žalost svi trčimo, profesionalno vatrogastvo također se gleda pod povećalom. U mnogim zemljama koje su svoj vatrogasni sustav dosad temeljile na profesionalizmu okreće se nova stranica, traži se racionalizacija, odnosno osmišljavanje poluprofesionalnog ili većinski dobrovoljnog sustava vatrogastva, uz niz beneficija onima koji svoje dragocjeno slobodno vrijeme, ali i zdravlje, spremno daju na raspolaganje široj zajednici.
Jasno da su određeni pomaci u ovom pogledu postavljeni novim zakonom, no oni više podsjećaju na kozmetiku nego na suštinske pomake. Ostaje za vidjeti kako će uopće neke odredbe biti primijenjene u praksi.

Iznimno je važno da se što prije donesu mnogobrojni podzakonski akti. Bilo bi nezgodno da se ustroji vatrogasni inspektorat u okviru Hrvatske vatrogasne zajednice, a inspiciranje i dalje bude temeljeno na pojedinim pravilnicima iz 1993. godine. Dobro je što zapravo već postoji niz “ispoliranih” prijedloga pravilnika koji dosad nisu ugledali svjetlo dana samo zato jer je “tamo netko” u MUP-u, DUZS-u ili nekoj političkoj stranci imao jači politički utjecaj od čelnika Hrvatske vatrogasne zajednice. Jasno da će i sada biti raznih interesnih skupina u vatrogastvu, sukobljenih mišljenja i prijedloga, no sada se barem zna čija bi trebala biti “zadnja”. Kad već govorimo o inspektorima vatrogastva, u tom području ima jako mnogo nepoznanica. Sadašnji službenici, preuzeti iz bivšeg DUZS-a, u pravilu nemaju uvjete za daljnje obnašanje te zadaće, s obzirom da se za njih sada traži mnogo viša stručnost u vatrogastvu, što je svakako pohvalno, no izazvat će mnogo “porođajniih muka”.

Završno, biti će zanimljivo vidjeti kako će se novi (zapravo stari) odnos snaga među vodećim dužnosnicima vatrogasnih organizacija nižih razina primijeniti u praksi. O tome se proteklih godina govorilo mnogo, aludirajući na potrebu da se posložimo na način da idemo u korak s vremenom. To bi značilo da sustav u kojem zadnju riječ imaju “Predsjednici”, a ne “predsjednici”, posložimo na način da štafetnu palicu u vođenju organizacije u svakom pogledu preuzmu zapovjednici, odnosno oni koji su ionako već godinama odgovorni za funkcioniranje čitavog sustava. To znači da njihov odnos ne bude prepušten snazi mišića, mogućem lobiranju i drugim zakulisnim igrama. Ovim novim zakonskim rješenjem to je zapravo postavljeno na opisani način, odredivši da u slučaju njihovog neslaganja oko primjerice financijskog plana (realno najvažnijeg dijela paketa upravljačkih ovlasti i odgovornosti) odlučuje krovno tijelo udruge kojem je na čelu predsjednik, a zapovjednik u najgorem mogućem slučaju ne mora ni dobiti pravo na izlaganje. Očito je zakonodavac u tom pogledu išao linijom manjeg otpora, brinući se više o krovnoj vatrogasnoj organizaciji, a manje o “terenu”. No, zapovjednik je po novome jedan i jedini “Pedro” kojeg će napadati svi koji u vatrogasnoj organizaciji pronađu određene manjkavosti.

Sve u svemu, nadamo se da će velika vatrogasna obitelj ostati složna u svojoj vlastitoj kući, doprinoseći razvoju naše djelatnosti s ponosnim prisjećanjem na bogatu prošlost, ali i jasnom vizijom razvoja koja počiva na poštivanju struke.

“Vatru gasi – brata spasi!”

Vaš Urednik