“Ja sam prva profesionalna vatrogaskinja u Zagrebu”

Moje ime je Jasmina, no odmalena me svi zovu Mima. Živim u Zagrebu, točnije Sesvetskom Kraljevcu i radim kao profesionalna vatrogaskinja Javne vatrogasne postrojbe Grada Zagreba. Završila sam Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, smjer arhitektura, a zatim i Arhitektonski fakultet u Zagrebu. A nakon toga sam otišla na prekvalifikaciju za Vatrogasnog tehničara te inženjera sigurnosti, smjerova zaštite od požara i zaštite na radu. Skoro 10 godina sam radila kao arhitekt, ponajviše zaštitu od požara u arhitekturi.
U Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn sam htjela ići jer je išla i moja najbolja prijateljica. Kako sam jedino tamo predala papire, moja mama je ludila, ali srećom upala sam u školu. A onda sam se prije 19 godina zaljubila u vatrogastvo i otad se želim time baviti. Te godine sam i završavala srednju školu i bilo je logično da dalje upišem Arhitektonski fakultet. Volim arhitekturu, ali mislim da nikad neće biti niti jedna druga struka ispred vatrogastva.
Moja priča s vatrogastvom je počela, rekla bih, slučajno. Ali s druge strane ne vjerujem u slučajnost već da se sve događa s razlogom – 1999. godine u kolovozu sam s tadašnjom prijateljicom otišla u vatrogasni dom usput na neki sastanak. Pozvali su me na njihovu proslavu krajem rujna te godine, upisali me u društvo, a već na proljeće su me poslali na obuku za čin vatrogasac. Na tom osposobljavanju sam se zaljubila u vatrogastvo kao zanimanje.
.

.
Godine 2017. sam postala prva zagrebačka profesionalna vatrogaskinja. Biti u nečemu prvi je stvarno ogroman uspjeh, a pogotovo biti prvi u više od 100 godina postojanja Javne vatrogasne postrojbe Grada Zagreba. Bila sam sretna jer sam nakon dugog niza godina ostvarila svoj san. Taj osjećaj sreće tjera vas na skakanje, vrištanje, sve nešto pozitivno, kao da ste dobili jackpot. Ne vjerujete u to, ne vjerujete da se to stvarno dogodilo, a s druge strane koliko god da sam sretna, pustila sam i suzu jer sam napokon uspjela. Čudan je to bio osjećaj.
Odrasla sam u društvu gdje su bili sami dečki i nas dvije cure. U tom društvu sam bila najmlađa, a moj brat najstariji. Kasnije sam radila u arhitektonskim uredima gdje su većinom bili muškarci. Isto tako je bilo kad sam bila avanturistički vodič. U Dobrovoljnom vatrogasnom društvu sam 11 godina bila zapovjednica i to su većinom bili muškarci i samo nekoliko žena. Stoga, raditi i biti okružena samo s muškarcima mi nije ništa novo niti čudno. Nije bitno što mi je kolega muško već je bitno kakav je čovjek.
Nažalost, naišla sam i na predrasude, na puno njih. Ipak smo mi društvo u kojem ”vladaju” muškarci – učili su nas da je muškarac jači, a da je žena kućanica, da smo mi nježniji spol ( što god to značilo). Dok sam bila mlađa imala sam potrebu stalno dokazivati koliko mogu, koliko sam sposobna, ali ni to nije bilo dovoljno, jednostavno sve to nije bilo bitno jer sam žensko. Danas me to više ne dira, predrasuda će uvijek biti jer smo takvo društvo. Ne biste vjerovali da me vani ( u Americi ili Novom Zelandu) ljudi više cijene po tom pitanju nego ”moji” doma.
.
.
Mnogi ljudi zapravo ne znaju što sve zagrebački vatrogasci rade. Svi više manje imaju mišljenje da vatrogasci samo gase požare i to je to. Vrlo često ljudi misle da vatrogasci samo sjede i čekaju intervenciju. Zapravo, više od 50 posto intervencija nisu uopće požari, a godišnje imamo više od 3000 intervencija. Osim što gasimo požare i spašavamo ljude i životinje, mi na primjer izvlačimo aute iz vode, spašavamo ljude kod zastoja dizala, podižemo pčelare da maknu stršljanove s fasada građevina, skidamo tj. režemo prstene s ruku, skidamo lisice kad se ljudi zaigraju i izgube ključ i još mnogo mnogo drugih stvari. A u pauzama između intervencija vježbamo i simuliramo situacije kako bismo bili što spremniji na intervenciji.
.
.
Onaj tko kaže da se ne boji ničega – laže! Strah je ponekad dobar jer paziš više na sebe i druge oko sebe. Bojim se nepoznatog pa volim kad kolege podijele sa mnom neke situacije pa se tako i sama lakše pripremim za neke stvari. Obožavam učenje, usvajanje novih znanja. Tako mi moje znanje o arhitekturi puno pomaže kod požara građevina, znanje iz speleologije i alpinizma pri spašavanju kod visina i dubina… Osim straha od nepoznatog bojim se zmija. I drago mi je da dosad na intervenciji nisam srela niti jednu.
U slobodno vrijeme bavim se trčanjem, raftingom, bicikliranjem i putujem, ali prije svega važno mi je da sam u prirodi. I jako volim upoznavati nove ljude i nove kulture.
.
.
Nedavno sam bila u SAD-u, u Seattlea-u na humanitarnoj utrci od 69 katova, a sada idem u New York na utrku od 80 katova koja je Memorijalna utrka za poginule vatrogasce na WTC tornjevima. Za treninge koristim Medvednicu i Alanske stube – 555 stepenica. Jednako tako u susret mi je izašla tvrtka VMD u Strojarskoj, pa jednom tjednom trčim po njihovom stubištu koje ima 30 etaža, stoga trebam ići i nekoliko puta gore-dolje. Teško je, pogotovo u punoj opremi. No sve te utrke su humanitarnog karaktera te je zbog toga psihički lakše, znate da to što radite ima veći smisao od toga da samo stignete do cilja.
.
.
Brat i tata su prihvatili što radim, barem se nadam da jesu. Naravno, tata se ponekad brine. Jedino mi je drago što oni uglavnom sve saznaju nakon što prođe intervencija. Imam prijateljice koje me podržavaju i sretne su što sam sretna na poslu, ali mi znaju reći da bi radije da to ne radim jer se brinu.
Imam samo jedan plan u životu, a to je – biti sretna. Znači kao i do sada radit ću ono što me čini sretnom. Već neko vrijeme pomalo učim svirati klavir. Bila sam suvozač na rally utrkama, sama sam vozila utrke spretnosti, plesala sam tri godine folklor, a prije par mjeseci sam otišla na probni sat baleta. Plan je da nema plana, ali mislim da ću putovati, boraviti u prirodi, trčati, organizirati humanitarne utrke itd. A što se posla tiče, ako se dogodi da više neću biti sretna kao vatrogaskinja, radit ću ono što će me tada činiti sretnom. Ljudi vrlo često zaborave da smo trećinu života na poslu, pa ako nas posao ne čini sretnim i nastavljamo ga raditi, to znači da smo si u startu složili sami da budemo trećinu života nesretni.
.
.
‘I za kraj, moja poruka vama: radite ono što vas čini sretnima, naravno ne preko tuđih leđa. I ne odustajte od vaših snova, ja sam se za ostvarenje svog trudila skoro 9 godina. Vi se oko njih trebate truditi, ne netko drugi, jer oni su vaši snovi, a ne tuđi. A ako pritom ostvarenje vašeg sna razveseli i pomogne još nekome to će biti dvostruki dobitak. Kad ostvarite san, ne zaboravite težiti ostvarenju idućeg sna. Budite sretne.’
print