Na području Republike Hrvatske svakoga dana biva odrađeno 100-njak različitih vatrogasnih intervencija, od različitih požara do spašavanja u prometnim nesrećama. Većina ljudi smatra ih nečim “uobičajenim”, nečim što je samo po sebi logično i najvažnije – dobro je da se “to” dogodilo nekome drugome.

Hrvatsko vatrogastvo najmasovnija je komponenta civilnog društva. Praktično svaki 20. stanovnik ove zemlje pripadnik je neke od oko 2000 vatrogasnih organizacija, bilo u redovima operativnih članova (profesionalnih ili dobrovoljnih), bilo u nekim drugim kategorijama (mladež, veterani…), što čini – najveću hrvatsku obitelj. Može se naša zemlja dijeliti po različitim osnovama, kao i svaka druga na svijetu, no kad spomenete vatrogasca, priča je jednaka. Radi se prije svega o karakteru za kojim globalno društvo sve više čezne – dobroj duši koja je svakoga trenutka spremna pomoći bilo kome u nevolji, u trenucima koji ostavljaju duboke traume u obiteljima pogođenim nesretnim događajem, ali i samom vatrogascu, osobi koja spremno i svjesno u sebi potiskuje teška i bolna iskustva s mjesta događaja.

No, vatrogasac ne bi bio pravi vatrogasac da ga ne podupire vlastita obitelj. To pogotovo vrijedi za dobrovoljnog  vatrogasca koji se svojim vlastitim odabirom odlučuje za životno poslanje popraćeno (pre)čestim izbivanjem od kuće. Konstantna osposobljavanja, vježbe, natjecanja, sastanci, neobavezna druženja – sastavni su dio vatrogastva bez čega nema onog što svaki građanin očekuje od vlastite zemlje – brze i učinkovite pomoći u trenucima kada se pred vašim  očima ruši vaš svijet. Zato ponekad bole zajedljivi i zločesti komentari nekih tamo pametnjakovića, ili ne daj Bože “influensera”, koji ne vide i ne znaju koliko je muke i truda potrebno da bi tamo negdje blizu vas uvijek bio spreman neki nepoznati čovjek – da spasi vas i vaše najmilije.

Zbog svega rečenog samo vatrogasci znaju kako je teško obitelji, članovima vlastite vatrogasne organizacije i svake lokalne sredine, u trenucima poput onog koji je u u crno zavio hrvatsko vatrogastvo, u trenucima kada netko od nas u vatrogasnoj odori položi najveću žrtvu – svoj život za dobrobit neznane osobe. Čuvši vijest o tragediji, barem nakratko sjetili smo se vlastite obitelji i u glavi provrtjeli sliku mnogih intervencija u kojima se “to” moglo dogoditi i nama. Ne želimo ni razmišljati kako bi bilo da bez nas ostanu naši najmiliji, već u osami “progutamo knedlu” i kriomice pustimo koju suzu – jer i mi smo samo ljudi, možda i više nego neki drugi.

Danas u 17 sati sirenama na vatrogasnim vozilima, oprostit ćemo se od našeg brata Ivana. Najveća hrvatska obitelj složno će skupiti glave i promišljati o teškim trenucima bez kojih na žalost naša opasna djelatnost ne može. Preostaje nam samo da u svim budućim aktivnostima dodatno promislimo prije nego uletimo u kuću iz koje svi bježe – i spasimo nekoga, a ujedno i sebe. Doduše, lako je to reći. Na svijetu nikada nisu zabilježene dvije intervencije jednake po svim obilježjima, stoga nikada ne možemo biti spremni na sva iznenađenja, što u konačnici može završiti suzama naših najmilijih, ali i svekolike vatrogasne obitelji.

Nek mu je vječna hvala i slava!

Vaš urednik
(foto: direktno.hr)