“VATROGASNA KULA OD KARATA”

Građani najviše vjeruju vatrogascima, a najmanje političarima. Zaključak je to istraživanja o povjerenju u pojedine profesije, o čemu iznova slušamo svake godine. I radujemo se naravno, posebno zbog toga jer su tu ocjenu dali “mali ljudi”, a ne političari (koji nas hvale kad im trebaju politički bodovi) ili mediji (koji o nama govore ponajviše u “sezoni kiselih krastavaca” ili nakon što smo opet spasili nekoliko života, a usput možda cijela naselja od požara).

Sa svojim kolegama vatrogascima često prolazimo teške trenutke. Nijedna kamera još nije došla u vatrogasni dom – nakon tehničke intervencije u prometu. Nakon užasa kojem smo svjedočili “iz prvog reda”, gdje nismo mogli zaklopiti oči i čekati reklame, već smo gledali u oči osobama koje u istom trenutku napuštaju ovaj svijet. Nitko nije izbrojio naše sijede ili ljepše rečeno “srebrne” vlasi dan nakon složene intervencije. Jesmo li to zabilježili našim mobitelom, fotićima, kamerama? Nismo naravno, nije nam bilo ni na kraju pameti. No, to je ono kroz što prolazimo vrlo često, to je prava vatrogasna zbilja, o kojoj poput istinskih ratnika ne govorimo nikome, ni našim najbližima.

S druge strane postoje prilike u kojima se vatrogasci okupljaju radi veselijih stvari. Nema takvih prigoda mnogo, no i oni su ljudi kojima smeta u današnje vrijeme prisutno sveopće otuđivanje ljudi. Sjednice skupština, koje u pravilu okupljaju gotovo cjelokupno članstvo nekog dobrovoljnog vatrogasnog društva, kao i njihove brojne kolege i prijatelje, rijetka su prilika u kojoj oblačimo svečanu ili radnu vatrogasnu odoru, pritom pazeći na svaki detalj. Da, postoje Pravila vatrogasne službe koja između ostalog rigorozno utvrđuju što i kako s odorom, kao jednom od najvećih svetinja u najmasovnijoj društvenoj organizaciji (pokretu) s prebogatom tradicijom od preko 150 godina. Postoji i prirodna želja da budemo lijepi, primjerni u vlastitoj sredini, pogotovo mališanima koji nas gledaju kao uzore.

Nismo jedina “uniformirana” organizacija u široj zajednici. Ima ih podosta, od vojske i policije do drugih udruga koje također koriste određene službene odore. No, vatrogasaca ima daleko najviše, pa tako i prigoda u kojima se okupljaju ili druže noseći iste odore. Neki od njih su profesionalci u svom pozivu, stoga znaju što slijedi nakon nepropisnog ponašanja u odori, dok je malo drugačija slika u svijetu dobrovoljaca. U današnje vrijeme i dalje postoji mnogo (sve više) onih koji na vatrogasce gledaju kao “manekene”, odnosno čekaju njihov krivi korak kako bi dokazali kako su u pravu što se nisu uključili u njihove redove (ili su se možda uključili, no nisu ostvarili svoje porive), jer “pogledajte ih na što sliče…”. Na raznim programima edukacije vatrogasaca ova činjenica se posebno naglašava, jer znamo da “ako je jedan takav, svi su takvi”. Već u vlastitoj kući, kada oblačimo vatrogasnu odoru i pozdravljamo se od naših najmilijih na putu prema vatrogasnom domu, njihovi pogledi su barem malo drugačiji. Vide kako smo glavom već u “drugoj obitelji”, onoj kojima su često pripadali i naši pradjedovi, a duboko u sebi nadamo se da će im na određeni način pripadati i naša djeca.

No, živimo u doba društvenih mreža i medija koji traže senzacije. Medija kojima nije važno ni što je osoba koja želi pošto-poto ocrniti vatrogasnog dužnosnika nedavno osuđena za klevetu i što je objektivna istina bitno drugačija od one “plasirane”. Treba proizvesti klikove, preglede, “šeranja”… Stoga se ponovno i još jače nameće potreba promišljanja o tome na koji se način prezentiramo široj javnosti. Oni kojima je glavna preokupacija sjedenje kod kuće i tipkanje po mobitelu ili računalu jedva čekaju da ostave po strani činjenicu kako sebe dajete za druge (što oni nikada neće biti spremni!), često zapostavljate svoju obitelj radi nepoznatih osoba i gradite opće dobro. Ne, oni će reći kako “ne bi bili tamo da nemate koristi” (ima li vatrogasni dužnosnik koji barem jednom to nije prošao?) ili “trošimo novac poreznih obveznika” – bez obzira što smo često sami kupili vatrogasnu odoru i što najčešće sami plaćamo piće – “da ostane Društvu”.

Stoga ukratko, bez obzira koliko bili sitni sati u kojima uz pokoju krijeposnu (ili “putnu”) kapljicu s kolegama još raspravljamo o nekoj pogrešci na vatrogasnom natjecanju ili krivo izdanoj  zapovijedi na vježbi, budimo svjesni da na sebi nosimo vatrogasnu odoru. U tom trenutku ne predstavljamo samo sebe, već cijeli svoj DVD i brojne kolege kojima će zastati knedla u grlu kad na društvenoj mreži ugledaju kako ste im svojim ponašanjem upravo srušili – kulu od karata. Tako upravo izgleda naš ponos i čast što smo dijelom naše vatrogasne organizacije. Sve je više onih koji žele pronaći i izvući onu kartu koja je pravi oslonac (zato imamo sve manje kandidata za vatrogasne dužnosnike), stoga – pamet u glavu!

Nadamo se da će dežurni vatrogasni moralisti sa selektivnim pamćenjem ovo promišljanje također ozbiljno shvatiti, podržati ga te ponekad nastupiti na pravi način. Ne zabijajanjem glave u pijesak, već iznalaženjem načina da se u vatrogastvo dovede red.

Vaš urednik

print