Vjerujemo da će ovo pitanje zaintrigirati našu vatrogasnu javnost, s obzirom da sumnjamo kako postoji netko tko može dati jasan i jednoznačan odgovor. No, upitamo li nekog slučajnog prolaznika o tome koliko on zna o vatrogasnim vozilima – prvo će spomenuti crvenu boju.

Upišemo li ovo pitanje u Internet pretraživače, dobit ćemo raznovrsne odgovore, među kojima ponajviše onih koji će osigurati uvijek nam dobro došao osmijeh na licu, no ne i poneku novu pametnu spoznaju. Prije svega, moramo znati kako nisu sva vatrogasna vozila u svijetu uobičajene crvene boje. Postoje i ona žuta, roza, ljubičasta, pa čak i crna vatrogasna vozila.

Prije svega, što uopće znamo o crvenoj boji? Psihologija boja kaže da crvena boja izaziva intenzivne osjećaje u skladu sa svojom oprečnošću – u pozitivnom i negativnom smislu. Pozitivne asocijacije vezane uz crvenu boju su: djelovanje, energija, brzina, upornost, uvjerljivost, stimulacija, uzbudljivost, snaga, strast, hrabrost, spontanost, odlučnost. S obzirom na njen intenzitet, ako ima previše crvene boje, sve pozitivno u vezi nje pretvara se u negativne asocijacije: agresivnost, dominantnost, nadmoćnost, napornost, ljutnja, naprasitost, nemilosrdnost, strah, netolerantnost, buntovnost, tvrdoglavost, ogorčenost, nasilnnost, okrutnost.

Crvena boja fizički utječe na organizam na način da povećava entuzijazam, stimulira energiju, povećava krvni tlak, ubrzava disanje i puls, potiče djelovanje i samopouzdanje, pruža osjećaj zaštite od strahova i tjeskoba, za što se sve koristi u kromoterapeutske svrhe.

.

Boja vatrogasnih vozila – tradicija protiv znanosti

Povijesno gledano, u SAD-u postoje dvije priznate teorije vezane uz pitanje iz naslova.
Neki drže kako su prva vatrogasna vozila odmah postala crvena kako bi se razlikovala od prvih modela civilnih automobila. Početkom 20. stoljeća Henry Ford predložio je da njegov famozni osobni automobil Ford Model T zbog manjih troškova i duge izdržljivosti bude crne boje. Stoga su vatrogasci trebali bitno različitu boju radi lakše prepoznatljivosti i isticanja u prometu. No, čak i u američkim muzejima postoji znatan broj prvih zaprežnih pumpi, uključuji i „parnjače“, koje su već polovicom 19. stoljeća bile crvene boje, što stavlja znak upitnika uz opisanu pretpostavku. Druga teorija govori u prilog tome kako su vatrogasci u to vrijeme željeli tadašnju najskuplju boju – pogađate kako je to bila ona crvena.

 

 

Kako god bilo, u prvoj polovici 20. stoljeća proizvodila su se praktično isključivo crvena vatrogasna vozila. No, istraživanje provedeno u Engleskoj od strane Sveučilišta Lanchester i Vatrogasne postrojbe Coventry 1965. godine zaključilo je kako je boja limuna odnosno svjetložuta boja daleko najvidljivija (u kombinaciji sa signalizacijskim svjetlima) podjednako danju i noću, kao i za tmurnog vremena. U skladu s time, većina britanskih vatrogasnih vozila počela je biti dodatno označavana retroreflektivnim žutim oznakama. Vatrogasna postrojba Coventry u svom je voznom parku u jednom trenutku posjedovala 10 žutih vozila, 5 crvenih vozila, 1 „Zelenu božicu“ (eng. Green Goddess – nadimak za britanska vojna vatrogasna vozila zelene boje s polovice 20. stoljeća) i 1 vozilo ružičaste boje, zbog čega je bila poznata pod nazivom „Dugina postrojba“ (eng. Rainbow Brigade). Zanimljivo je spomenuti kako je tadašnji zapovjednik spomenute postrojbe Albert Leese uputio dopis britanskom Ministarstvu unutarnjih poslova, predloživši promjenu boje vatrogasnih vozila na nacionalnoj razini. U odgovoru je kratko pisalo: „vatrogasna vozila oduvijek su bila crvena“. Nakon njegovog umirovljenja, čak su i vozila u njegovoj matičnoj postrojbi ponovno poprimila crvenu boju.

Godine 1998. u Velikoj Britaniji započinje nabava znatnog broja vatrogasnih vozila bijele boje (posebice u Škotskoj), no nakon izostanka značajnijih rezultata koji bi govorili u prilog smanjenju broja prometnih nesreća s vatrogasnim vozilima i njihovom bržem dolasku na mjesto intervencije, vozila se ponovno proizvode u tradicionalnoj crvenoj boji.

Godine 1995. američki stručnjaci Stephen Solomon i James King promovirali su uporabu „limun žute“ umjesto tradicionalne crvene boje na vatrogasnim vozilima nakon četverogodišnjeg istraživanja, zaključivši kako je crvena boja zapravo vrlo slabo uočljiva. Analizirali su podatke o prometnim nesrećama vozila Vatrogasna postrojbe Dallasa i uvidjeli kako je broj nesreća s uključenim crvenim ili crveno-bijelim vatrogasnim vozilima tri puta veći od onih sa stradalim vatrogasnim vozilima limunsko žute ili bijele boje. Drugo istraživanje Solomuna ukazalo je kako kod vozila limunsko žuto boje postoji upola manja vjerojatnost glede nastanka prometne nesreće na raskrižju u odnosu na vozila crvene boje. Spomenuto istraživanje rezultiralo je nabavom velikog broja vozila u opisanoj novoj svjetloj boji, no u ovom su stoljeću njihova nova vozila ponovno crvene boje, uz kabinu bijele boje.

Znanstveno gledano, određene boje definitivno mogu znatno utjecati na vid sudionika u prometu. Studija poručnika Jamesa D. Wellsa Jr. iz 2004. godine, provedena u okviru Cestovne patrolne službe Floride, razmatrala je razliku u uočavanju crvene i plave svjetlosne signalizacije na vozilima žurnih službi. Ukratko, studija je ukazala na veću vidljivost crvenih svjetala danju i manju vidljivost noću. Unatoč tome, vatrogasna  vozila i dalje se proizvode u crvenoj boji.

Američka Uprava za zaštitu od požara (U.S. Fire Administration) pokrenula je 2009. godine inicijativu glede smanjenja smrtnosti pripadnika žurnih službi na prometnicama. Iako je već spomenuto istraživanje s preferiranom žutom bojom obrađeno i u ovom projektu, odnosno potvrđeno kako ljudsko oko doista brzo zapazuje i razlikuje objekte limunsko žute boje, rezultati studije zaključuju kako boja vozila u stvarnosti nije toliko značajna.

Umjesto gore spomenutog jednoznačnog pristupa, predloženo je da se osigura prepoznavanje namjene vozila od strane običnih vozača. Primjerice, ukoliko društvena zajednica u nekom mjestu ne može povezati vatrogasna vozila i limunsko žutu boju, tada boja zapravo neće osigurati željenu vidljivost odnosno prepoznatljivost. Zaključeno je i kako retroreflektivne  trake po vozilu znatno povećavaju vidljivost vozila u noćnim uvjetima. Američko nacionalno udruženje za zaštitu od požara (NFPA) izdalo je 2009. godine neobvezujuću nacionalnu normu glede vozila koja iziskuju retroreflektivne trake.

Unatoč spomenutim studijama, sigurno je samo jedno: u skoro vrijeme neće biti nikakvih obvezujućih normi glede boje vozila u SAD-u. Tradicionalno crvena vatrogasna vozila i dalje će juriti niz ulicu na različite intervencije, no nemojmo se iznenaditi ako zbog različitih razloga poneko među njima bude žuto, fluorescentno zeleno ili narančasto. Važno je da sigurnost svih sudionika u prometu bude na prvom mjestu, uz zadržavanje tradicije u skladu s mogućnostima i objektivnim potrebama. Određene promjene možda će pokrenuti i druge poticajne mjere. Naime, pojedine osiguravajuće tvrtke daju znatne popuste vatrogasnim postrojbama čija su vozila obojana nekom od spomenutih „sigurnijih“ boja.

Važno je istaknuti kako pojedine američke vatrogasne postrojbe posjeduju vozila različite boje, najčešće u skladu s njihovom namjenom. Tako primjerice vatrogasci u Denveru tradicionalno koriste bijela vatrogasna vozila, osim u zračnoj luci gdje na njima možemo vidjeti rijetku žuto-zelenu boju (eng. bright chartreuse). Vozila za spašavanje na vodi s druge strane obojano je u plavu boju.

 

 

 

 

Naravno da ovakve rasprave u redovima vatrogasnih postrojbi ne postoje samo na sjevernoameričkom kontinentu. U Australiji, svako službeno vatrogasno vozilo je crvene ili crveno-bijele boje, osim u Canberri. Službeno registrirana boja za vatrogasna i spasilačka vozila u Canberri je već 30-tak godina limeta zelena. Misao vodilja pritom je vezana uz činjenicu kako je kod proizvodnje prvih vatrogasnih vozila crvena boja bila skupa, ali istovremeno i neuobičajena, tako da su se vozila isticala u koloni. Imajući u vidu da su se vremena promenila i da je crvena boja izgubila na značaju, tu ulogu je preuzela upravo limeta zelena boja koja je danas među rijetkim neuobičajenim bojama koje se mogu vidjeti na prometnicama.

 

 

Nove odnosno neuobičajene boje vatrogasnih intervencijskih vozila često možemo sresti na aerodromima. Naime, kod njih je iznimno bitno da podjednako piloti i zemaljsko tehničko osoblje mogu jednostavno raspoznati vatrogasna vozila. Na aerodromima u SAD-u „zeleno-žuta“ je od 2010. godine obvezna boja za sva vatrogasna i spasilačka vozila temeljem propisa Federalne uprave za zrakoplovstvo.

 

Kad već govorimo o žutoj boji u vatrogastvu, ona prednjači samo kod jedne vrste vozila, kod kojih u pravilu nema crvene boje – protupožarnih zrakoplova.

 

 

.

Europa propisala crveno

Vratimo se mi vatrogastvu na našem europskom kontinentu. Nije poznato otkada postoji naziv „vatrogasno crvena“ za dobro nam poznatu boju naših vozila, no uvriježeno je mišljenje kako taj neslužbeni naziv za boju svojstvenu vatrogasnim vozilima potječe upravo s europskog kontinenta. U RGB spektru, „hex #ce2029“ ili „vatrogasno crvena“ boja je sačinjena 80.8% od crvene, 12.5% od zelene i 16.1% od plave boje. No, postoje i drugi simbolični nazivi za ovu nijansu. U Velikoj Britaniji boja vatrogasnih vozila naziva se „poštanskom“ (eng. Post Office Red).

Koliko su vatrogasci u Europi doista vezani uz tradicionalnu crvenu boju vatrogasne tehnike dokazuje i ogromna rasprava pokrenuta 2013. godine – na dan smijeha, odnosno 1. travnja. Uspješna javno plasirana šala jednog njemačkog medija o tome kako Europska unija uvodi reformu u vatrogastvo, mijenjajući prije svega boju vatrogasne tehnike u plavo umjesto crvenog, pokrenula je niz prosvjeda, kao i službenih dopisa prema europskim institucijama u Bruxellesu.

Crvena kao službena boja vatrogasnih vozila u europskim je državama propisana  različitim aktima. U Hrvatskoj je Predsjedništvo Hrvatske vatrogasne zajednice 12. travnja 2012. godine donijelo Odluku o obilježavanju vatrogasnih vozila za potrebe registracije. Njome je propisano kako vatrogasno vozilo mora biti crvene boje RAL 3000 (za vozila koja se registriraju od dana stupanja na snagu ove Odluke, dok vozila koja su registrirana prije stupanja na snagu ove Odluke moraju biti crvene boje.

Za razliku od pojedinih zemalja srednje Europe u kojoj je primjena takve obveze vrlo striktna, kod nas se ova Odluka, unatoč prethodnoj dostavi Ministarstvu unutarnjih poslova i Centru za vozila Hrvatske, često ne poštuje. Stoga nije rijetkost da se na domaćim prometnicama mogu vidjeti i crna, tamnoljubičasta, sivomaslinasta i bijela vatrogasna vozila, uredno registrirana, s uvijek spremnom mobilnom svjetlosnom signalizacijom koja se u pravilu koristi samo radi besplatne vožnje autocestom.

U Njemačkoj je prema normi DIN 14502-3 “Vatrogasna vozila – Dio 3: Boja i posebne oznake”, objavljenoj u prosincu 2015. godine, nakon dugogodišnje uporabe isključivo boje RAL 3000, dopuštena uporaba svjetlije nijanse odnosno boje RAL 3020, a koja u kombinaciji sa žutim i bijelim detaljima znatno povećava uočljivost vozila. Nijanse svjetlije crvene boje polako se uvode u predmetne propise i u drugim zemljama, poput Slovenije u kojoj je tipizacijom vatrogasnih vozila od strane Gasilske zveze Slovenije omogućeno korištenje boje RAL 3024.

 

 

Gore spomenuti dokument je dodatak europskoj normi EN 1846-2 “Vatrogasna vozila – Dio 2: Opći zahtjevi – Sigurnost i svojstva”, a koja zapravo predstavlja osnovu za propise o obveznoj boji vatrogasnih vozila u Europi.

.

I vatrogasci su samo ljudi

Stara je poštapalica u vatrogasnim krugovima kako „nema veze koje je boje vatrogasno vozilo – tako dugo dok je crveno“. Nadamo se ste čitajući ove retke spoznali različite pristupe ovoj tematici – od tradicionalnosti do povećane sigurnosti. Idealno bi bilo povezati ova dva pristupa, a upravo europski model čini se svima prihvatljivim.

Ponajprije moramo uvažiti činjenicu kako se razina prometne kulture i određeno povijesno nasljeđe uvelike razlikuju u pojedinim dijelovima svijeta, pa čak i unutar pojedinih zemalja. Video klipovi i fotografije s njemačkih prometnica koji prikazuju širok vatrogasni prolaz, automatizmom stvoren od strane vozača tijekom zastoja, u većini ostatka svijeta doista predstavlja „daleki ideal“. Nije stoga presudna ni boja niti veličina intervencijskih vozila koja prolaze do lokacije intervencije. Važna je svijest ostalih vozača, ali i shvaćanje vozača intervencijskih vozila da uporabom audiovizualne signalizacije ne dobivaju nadnaravne moći i neograničene ovlasti.

Stjepan Kovaček, dipl. ing